U gradu, nije važno ime U praznoj sobi, kaže priča I usred ljeta, usred zime Ja vidim tužnoga mladića On živi sam i k'o zanesen U svome svijetu od papira A vani sunce, kiša, jesen A vani vergl nešto svira No jednog dana šum kraj vrata To netko neznan ući želi U njegov život poput tata Da njegovu samoću dijeli A vani zima, vani sniježi I pored praga mačka leži On pruža ruke k'o da sanja A vani zora, svjetlost danja No u tom času, u tom trenu Pred sobom vidje nagu ženu I on joj reče, budi moja A ona kaže, ja sam tvoja I sve što ima mladić skupi I stavi trgovcu na vagu Da prstenje od zlata kupi I haljinu za svoju dragu Da, zlato želi, al' ne haje Za skromnu halju što joj daje I tužni mladić svako veče' U novu krađu opet kreće Jer on je želi, on je ljubi I volio bi da je mazi A zna da svoju ljubav gubi Bez darova i ruku praznih I riješi sada, još ove noći U zadnju krađu on će poći I u zoru se mladić vrati Da strašnim novcem ljubav plati I donese joj dragi kamen U svijetu najveći od sviju U kom se kao jedan plamen Sve vatre ovog svijeta kriju I vidje, žena ruke pruža I ljubi kamen kao muža I kao što njega nikad nije Uz tijelo hladan kamen grije I dok se njemu lice grči U sobu uđe miš i trči I kao mačka skoči žena Na plijen se baci istog trena I stigne ga, a njeni zubi Već traže meso koje peče I ženi koju mladić ljubi Sa kuta usne krv poteče U strahu mladić oči sklopi Te strašne slike neka odu On vidje lađu što se topi I svoju ljubav na tom brodu A kada opet nađe snage On digne vjeđe, žene nema I tada 'mjesto svoje drage On vidje mačku kako drijema Kroz prozor uđe svjetlost danja On pruža ruke k'o da sanja Sad opet samo mačku ima A vani studen, snijeg i zima